in

Mali plačljivko koji je spavao na podu danas je najveća nogometna zvijezda na planeti

Sa šest godina Cristiano je zakoračio u svijet nogometa kad ga je njegov rođak Nuno pozvao na jedan trening

Ukoliko volite nogomet, volite i Cristiana Ronalda – izjavio je jedan navijač Portugala nakon trijumfa na Euru u Francuskoj.

Ronaldova priča započinje – siromaštvom. Ronaldovo djetinjstvo obilježeno je bijedom, životom u skromnoj baraci koju je dijelio s ocem Joseom Dinisom Aveirom, po zanimanju vrtlarom, i majkom Marijom Dolores dos Santos (po zanimanju kuharica), starijim bratom Hugom te sestrama Elmom i Katijom. Znali su spavati na podu, a za vrijeme oluje baraka je prokišljavala…

Junak ove priče rođen je u Funchalu, glavnom gradu Madeire, jednog utorka, 5. februara 1985. Madeira je arhipelag u Atlantskom oceanu, udaljen preko 800 km od Lisabona, u svijetu turizma znan pod nazivom “vrt Atlantika”. Kao četvrto, neplanirano, dijete intrigantna je priča o imenu dječaka koje će dva desetljeća kasnije izgovarati cijeli svijet.

– Moja sestra, koja je radila u sirotištu, rekla je “ako će biti dječak, možemo ga nazvati Cristiano”. Smatrala sam da je to dobro ime. Mom mužu i meni sviđalo se također ime Ronaldo, prema Ronaldu Reaganu, tadašnjem predsjedniku SAD-a – izjavila je majka Dolores u knjizi “Ronaldo, opsesija za savršenstvom” autora Luce Caiolija.

Nikad nije imao zadaće

Dječak je dobio puno ime Cristiano Ronaldo dos Santos Aveiro te je vrlo brzo u njegov život ušao nogomet. Već prilikom krštenja. Njegov otac, u slobodno vrijeme ekonom lokalnog kluba Andorinho, zamolio je klupskog kapetana Barrosa Sousu da bude kum malome Cristianu. Međutim, zbog zakazane utakmice između Andorinhe i Ribeiras Bravasa krštenje u crkvi kasnilo je dva sata.

Skromno djetinjstvo nije bilo sretno za Cristiana. Često maltretiran od vršnjaka zbog svog naglaska, edukacija je bila borba. Izgubio je vjeru u obrazovanje i nastavnike, a sve je rezultiralo kad je bacio stolicu u instruktora. U takvim okolnostima bio je prisiljen biti sam te se okrenuo svom jedinom vjernom prijatelju – lopti.

– Spavao je s loptom, nikad se nije odvajao od nje. Uvijek je lopta bila pod rukom, gdje god pošao – prisjetio se njegov krsni kum.

Čitave dječačke dane provodio je na ulici igrajući nogomet. Upravo tamo, protiv snažnijih, starijih dječaka naučio je trikove i stekao hrabrost koji će ga pratiti u stopu kroz čitavu karijeru.

– Kada je došao kući iz škole, govorila sam mu da napiše zadaću, ali on je uvijek odgovorio kako je nema. I dok sam kuhala, skočio bi kroz prozor, uzeo jogurt ili neko voće te otrčao s loptom u ruci. Vratio bi se navečer kad je već padao mrak – prisjeća se njegova majka.

Sa šest godina Cristiano je zakoračio u svijet nogometa kad ga je njegov rođak Nuno pozvao na jedan trening. I sve ostalo je povijest… Predsjednik Andorinhe Rui Santos jednom zgodom ispričao je anegdotu vezanu za utakmicu iz 1993.

– Gubili smo 2:0 na poluvremenu, Ronaldo je bio toliko izbezumljen da je jecao poput djeteta kojem su oduzeli najdražu igračku. U nastavku je ušao u igru, postigao dva gola u 3:2 pobjedi. Definitivno ne voli gubiti, a prilikom poraza često je plakao.

Skoro odustao od nogometa

Odatle i nadimak ‘plačljivko’. Plakao bi i brzo se razljutio ukoliko mu suigrači nisu dodali loptu, ako je neko drugi promašio gol ili momčad nije igrala kako je on želio. Drugi nadimak bio mu je ‘abelhinha’ (pčelica) iz razloga što nikad nije stajao. Ali kako je Andorinha bila jedna od najslabijih momčad na otoku, Cristiano je zamalo odustao od nogometa. Nerijeko nije želio igrati jer je unaprijed znao kako će izgubiti. Tada bi njegov otac došao kući, razveselio ga i naučio važnu životnu lekciju koju Ronaldo nikada neće zaboraviti. “Samo slabi odustaju!”

Iako vitke i slabe građe, nije trebalo proći puno brodova pokraj Madeire da cijeli otok upozna talentiranog dječaka. Ubrzo su glavni klubovi Nacional i Maritimo pokazali interes, a sa 10 godina Ronaldo je stigao u Nacional. Zauzvrat, Nacional je Andorinhi poslao 20 lopti i 2 kompleta dresova za juniorsku momčad. Toliko je vrijedio prvi transfer Ronalda.

Ali, ubrzo je Madeira postala pretjesna za Cristiana, interes su pokazali Porto i Boavista. Njegov kum je još jednom odigrao glavnu ulogu, njegov prijatelj Joao Marques Freitas, inače povjerenik lisabonskog Sportinga, usmjerio je Cristiana prema Lisabonu.

Ronaldo je ubrzo rekao zbogom prijateljima i rodnoj grudi. Bilo je vrijeme za put na kontinent.

(Tomislav Piškor, Jutarnji.hr)

Ana Ivanović se samo jednom slikala skroz gola. A onda su osvanule i fotke i snimak…

Radio je 300 sklekova dnevno u karantinu. Ostat ćete bez teksta kad vidite kako danas izgleda