in

Sjećate li se sijedog momka nadimka Bijelo Pero? Imao je najkontroverzniju proslavu golova ikada

Ovo je priča o napadaču zbog čijeg je načina radovanja UEFA promijenila pravila, a kako on kaže ‘doživljavao erekciju”.

Riječ je o legendarnom Italijanu Fabriziju Ravanelliju, poznatom po sijedoj kosi, nadimku ‘Bijelo Pero’, sposobnosti da se nađe na pravom mjestu, driblingu, šutu i na kraju autentičnoj proslavi gola sa dresom navučenim preko glave.

Ravanelli je rođen u Perugiji 1968. godine za koju je i nastupao krajem 80-ih godina. Za tri sezone provedene na stadionu “Renato Curi” odigrao je 90 utakmica i postigao je 41 gol. Ipak, najveći uspjeh u Italiji je napravio sa Juventusom sredinom 90-ih godina kada je osvojio sve što se osvojiti može – Seriju A, Kup, Superkup Italije, UEFA kup i Ligu prvaka. Odigrao je 111 utakmica i postigao je 41 gol. Mnogi su smatrali da neće uspjeti da se dokaže u Torinu, jer kada je dolazio na Dele Alpi, tu su već bili Vialli, Baggio, Moller i Casiraghi. Ipak, kad je došao, nije krio oduševljenje i svima je poručio da zna za koji klub igra.

“Biti u Juventusu bilo je vrh. Sada sam kompletan, i kao igrač, a i kao čovjek. Ja sam Juventino od malena. Živeo sam u Perugiji, ali sam svaki put tražio od oca da me vodi na utakmice Juventusa. Želio sam da gledam moje heroje u akciji”, rekao je svojevremeno Fabrizio Ravanelli.

U vrijeme kada je bio član Juventusa uveo je radovanje sa dresom preko glave, poslije čega je UEFA reagovala i dan danas kada neko tako proslavi pogodak dobije žuti karton. Sam Ravanelli je kasnije rekao “da doživi erekciju kada na taj način proslavi postizanje gola”.

Poslije Juventusa, ljeta 1996. godine, uslijedio je tada treći najveći transfer u Premijer ligu. Tog ljeta je Asprilla došao u Newcastle za 7,5 miliona funti, Collymore u Liverpool za 8 miliona funti, a Ravanelli u Middlesbrough za 7 miliona britanskih novčanica. Ipak, Italijan tu sezonu neće pamtiti po dobrom.

Bryan Robson je od Middlesbrougha napravio jak tim, doveo je još Brazilce Juninha i Emersona. Ravanelli je tresao mreže, postigao het-trik protiv Liverpoola već na debiju, ali su se crveno-bijeli “raspadali”. Te sezone su ispali iz Premijer lige, a doživjeli su poraze u dva finala od Chelseaja u FA Cupu i Leicestera u Liga kupu. Ravanelli i Middlesbrough su se rastali poslije svega 12 mjeseci.

Novi početak Bijelo Pero je imalo u Marseilleu. Za dvije sezone postigao je 28 golova, poslije čega se preselio u Lazio sa kojim je osvojio Scudetto. Već u poznim godinama se vratio na “ostrvo” gdje je nastupao za Derby i Dundee. Godine 2004. se vratio u matičnu Perugiju, ali je taj tim tada bio u kanalu i iz godine u godinu se selio iz višeg ranga u niži.

Ravanelli se nije naigrao u reprezentaciji Italije. Dres sa nacionalnim grbom, dok je na klupi sjedio Arigo Sachi, Cesare Maldini i Dino Zoff, oblačio je 22 puta i tom prilikom postigao je osam golova. Na Mundijal 1998. godine u Francuskoj šansu je dobio Enrico Chiesa. Da je bio u timu možda Azzurri ne bi ispali u osmini finala na penale od “Trikolora”.

Fabrizio je poslije radio kao trener u Ajacciju, a onda i u Arsenalu iz Kijeva, ali su se obje epizode završile neslavno.

Ova petorica fudbalera odbila su transfer u veliki klub. Ostali su gdje jesu i postali besmrtni

Real ga plaćao 28.000 eura po minuti, a bukvalno spavao na klupi. On je najveći promašaj u historiji fudbala!